Tulum počinje!

Nakon 15 godina upijanja njegovih mudrosti i koketiranja s njim “preko bare”, ovog rujna konačno sam otputovala u Sedonu kako bih uživo svjedočila Basharu i postavila mu pitanje na koje još nisam dobila odgovor. O njegovom odgovoru i impresivnom poklonu koji mi je dao, o inspirativnim ljudima koje sam tamo upoznala te o najavi susreta s vanzemaljcima i ostalim dogodovštinama na putovanju života – pišem u ovom kratom osvrtu.

Daj mi još!

Sjećam se kad sam ga prvi put vidjela. Mutnjikava snimka ćelavca u havajskoj košulji izazvala je gromoglasan smijeh… Samo par minuta kasnije, smijeh je utihnuo i pojavila se frapantna i istovremeno preuzbudljiva spoznaja “Hej, ovo što priča ima itekako smisla! 

Daj mi još!” 

Odonda je njegov glas moj stalni suputnik, a On moj Učitelj Života. 

Od tada je prošlo 15-ak godina. Promijenili smo karijere, prijatelje, prebivališta, interese… On je ostao. Stabilan, izvanredan, očaravajuć. Koliko sam kilometara provozila od raznih poslova do kuće, toliko sam vremena imala za utonuće u njegove izvanredne uvide. Koliko me puta izvrnuo, izuo iz cipela, potpuno odvalio, izbio mojeg Đuru i razbio njegovo utočište! 

U svo to vrijeme razvili smo, spontano, ritual: našom kućom svako toliko zaori glasan povik “Imamo novog Bashara!” i tada oboje, ozareni, poletimo prema mobitelu… “Nemoj mi davati spoilere!” vičemo ako je netko taj dan imao više sreće, pa je stigao ranije poslušati što je u tom navratu isporučio naš najdraži učitelj. Potom raspravljamo o genijalnosti pojedinih ideja i ludo se zabavljamo zamišljajući kako sam Bashar, na svojem svemirskom brodu, gleda sapunicu zvanu Zemlja. 

I naš se um još malo proširi.

Mi smo Majstori ograničenja

Bashara volimo zbog njegove mudrosti, dosljednosti i znanja koje je nama potpuno promijenilo živote. Zbog ideja koje nepovratno rastvaraju granice mogućega. Zbog humora koji je – izvan okvira ovog svijeta! Zbog direktnosti kojom nas je omađijao, a sve samo kako bi nam objasnio da smo božanska bića i objasnio nam KAKO igramo igru Života. 

Zove nas Majstorima ograničenja, onima koji su se upustili u ludu avanturu potpunog zaborava naše prave prirode. I divi nam se, i smije nam se istovremeno.

Nikada nitko nije davao toliko konkretne upute kao on i nitko nikada nije s toliko jasnoće objasnio točno kako igrati ovu igru Života i ludo se (svjesno) zabavljati. Nitko nikada nije objasnio fiziku postojanja kao on.

 “Slijedi svoju strast, bez očekivanja rezultata, dokle god možeš, i sve što se dogodi putem protumači pozitivno” – formula je koja mijenja život. Nama, bićima u ljudskom tijelu i umu, treba više desetljeća pokušaja i promašaja da shvatimo što to znači 🙂 ali rezultat je – zajamčen! 

I kao i sve, baš sve, što je ikada izjavio, pokazalo se točnim.

Sinkroniciteti

Sinkronicitetno (!) po prvi put, nakon svih tih godina koketiranja izdaleka, došli smo se uživo podružiti s Basharom baš na epski vikend, 14-15.9.2024., u njemu najdraže mjesto na Zemlji, Sedonu. 

Svjedočiti Basharu uživo milijun je puta luđe nego preko snimaka, naravno. Oštrila sam se na ovaj susret  cijelo zadnje desetljeće i uvježbavala svoj unutarnji vid, da vidim i osjetim kako kanalizira, jer nitko to ne radi tako ludo dobro kao on! Nagledala sam se raznih “kanalizacija” i svjedočila ljudima koji gledaju u paralelne živote, čitaju Tarot, Akashu ili svakakva polja, i uglavnom je moje unutarnje oko vidjelo kako osoba prima energiju kroz krunsku čakru i onda je provodi kroz tijelo. Logično, zar ne?   

Daryl je izašao na pozornicu, skroman i nasmijan, izjavio “Čuo sam da će se tu događati neko kanaliziranje” i predao svoje tijelo Basharu. Transformirao se momentalno i cijelo njegovo polje se promijenilo, cijelo njegovo tijelo, postura, izraz lica, baš sve. Pred nama se našao Bashar u svojem punom sjaju, i na moje iznenađenje: umjesto krunske čakre, njemu je bljesnula – srčana! 

Kao da je imao disko kuglu u prsima, koja sjaji i sija i bliješti i obasjava cijelu dvoranu.  

Ganuće me probilo i cijelo moje tijelo je titralo u radosnom otkrovenju ovog Čuda. 

Krenuo je žestoko – i svi koji ga pratite, složit ćete se da je ovo bio najfantastičniji njegov govor u zadnjih 40 godina! Sve što smo čekali – dočekali smo, tu je. Nema više brige da ćemo uploviti u novu razinu patnje. Nema više drame da nećemo doživjeti Novo Doba! Uspjeli smo! 

“Odradili smo svoje, dobro je” laknulo nam je svima. Uzdah olakšanja mogao se tele(m)patski osjetiti u cijeloj dvorani. 
Sve što slijedi ono je za što smo se inkarnirali u ovo vrijeme, na ovom mjestu. Tulum počinje!

Zazvoni, i poljubit će te kolibri

Iako već 15 godina upijam svaku njegovu riječ, mislim da sam tek te subote doista otvorila um i prihvatila, doista pojmila da kroz Darylovo tijelo doista progovara – vanzemaljac. Za mene ta činjenica nikada nije bila važna, jer Bashara volim zbog njegove mudrosti, njegovih uvida u spiritualnost, zbog njegove povezanosti sa Svime Što Jest, njegove oštrine i direktnih uputa, i načina na koji percipira stvarnost. 

Valjda je i na mene došao red da proširim um još malo… jer ovog puta, “vanzemaljska” komponenta bila je ključna. 

No krenimo od početka. Subota ujutro, dolazimo među prvima, na “weird watch” (tako mi zovemo promatranje ljudi kad idemo na mjesto na kojem očekujemo nama slične “čudake”). Osmjeh mi se širi oko cijele glave, jer napokon ću osjetiti Bashara, da, ali i susresti stotine zanimljivih ljudi! I svi ćemo biti jednako uzbuđeni! 

Oko nas leti na desetke radosnih, šarenih kolibrija. Prilazi mi Faith, prekrasna bujna Amerikanka s divljom frizurom, pruža mi zvonce i upućuje me: “Zazvoni im, i doći će ti, i poljubit će te!” i pokazuje mi kako ju je kolibri poljubio u usta… ostavlja mi sve svoje stvari i odlazi nekamo. Od blesavog osmjeha već me bole svi mišići lica – a još nismo ni počeli! 

Oko mene kreće priča. Anastazija, Ruskinja anđeoskog izgleda, radi KAP, i naravno da je ona moj sinkronicitet. Tammy mi objašnjava kako je prevazišla svoj prezir (moja dugogodišnja tema). Tamnoputi Toby ima osmjeh kao s reklame i priča mi kako je grlio Daryla sinoć u avionu… Svi izgledaju prekrasno “normalno” – a istovremeno smo miljama daleko od ičega što bi uobičajeni svijet nazvao normalnim. 

I svi, apsolutno svi smo jednostavno – presretni.

Susreti sa zvjezdanom braćom

“Tko je izvukao lutriju da postavi svoja pitanja Basharu, neka sada počne skakati i vikati!” viče izvrsno raspoložena volonterka, i ja poskakujem i vrištim “Ja, ja, ja!” i nas nekoliko skupa zagrljeni vičemo i skačemo… i svi su sretni zbog mene, i svi mi tu, odrasli ljudi, igramo se kao djeca. “Što ćeš ga pitati?” svi mi prilaze, a ja kažem “Imam MILIJUN pitanja!” i ne znam još… znat ću sutra, kad dođe moj dan. 

Ulazimo u predsoblje. Razmatram da li da si kupim preskupi kristal, a David iz Australije me uči kako da odlučim da ili ne, i nas dvoje se igramo skakutanja ulijevo i udesno… Ljudi prilaze i pričaju, i svi su iskreno zainteresirani jedni za druge. 

A kako i ne bi bili, jer OMG kakve priče ti ljudi imaju! O kakvog li blagoslova, biti s ovoliko nevjerojatno zanimljivih ljudi na istom mjestu! 

Moja najuža kompa za vikend su Theo, dvometarski div koji živi u mojem motelu i vozi kabrio Mustanga, i Beth, naizgled potpuno obična Amerikanka s farme u Minnesoti. Spojili smo se na terasi i samo nastavili razgovor, kao da se znamo godinama. 

Trebaš nam da upalimo brod!

“Jučer kad je otišla, pokvarila je veš mašinu, znaš! Jer ona je uvijek prala robu u našoj kući”… i priča o smrti svoje majke kao da pričamo o najfinijoj čokoladnoj torti. S puno emocije, beskrajne ljubavi, nježnosti, strpljenja i malo tuge, da, ali njezino je razumijevanje pregolemo da bi se predala tuzi. 

“Moj život je toliko mek,” rekla mi je sutradan, “i nikada nisam puno patila, pa mislim da mi je ovo bonus inkarnacija!” 

Atlantis je svježa povijest!

“Zamisli planetu Zemlju koja je jedna cjelina. Planetu Zemlju u kojoj nema granica i u kojoj stanovnici znaju da su svi stanovnici iste Zemlje, jednaki i ravnopravni, puni razumijevanja, suosjećanja i poštovanja” krenuo je, a onda bombastično najavio: 

“Slijećemo! Svi, baš svi, ćete imati iskustvo otvorenog kontakta unutar sljedećih pet godina!” 

Dvorana je zaurlala. Oči su nam zasuzile. Vrištali smo u ganuću od same ideje… Hej, to smo čekali, a nismo ni znali! Iz naših tijela vikala je patnja, ona potkradena, ona kolektivna, ona koja pati patnje radi, samo zato što je patnja svuda oko nas, i oduvijek je dio nas. 

Patnja jer ratujemo, patnja jer mučimo, patnja jer ubijamo. Patnja jer se ne volimo. Jer ne živimo ljubav, već strah. 

Ta je patnja vrištala iz nas i oblikovala jedno veliko, glasno DA! 

“Svijet će se promijeniti na načine koje ne možete ni zamisliti,” nastavlja Bashar, a ekipa je u potpunom transu. “Nema više granica! Zemlja je jedna cjelina, nema više razlika među ljudima” i ja osjećam kako se cijela tresem. Nema više granica. Nema više – ratova! Je li moguće!? 

Suza je sama krenula niz obraz. 

Svijet je već sada drugačije mjesto. 

“Donijet ćemo vam holografsku povijest Zemlje, jer vi znate samo za Atlantis, a to je tek svježa povijest. Jako, jako puno toga se događalo na ovoj vašoj planeti” odlučio me Bashar počastiti. Sva moja djetinja znatiželja da saznam što se sve dogodilo na ovoj našoj planeti i što nas je dovelo do tu, ona znatiželja koja me goni da stalno tragam za drevnim, za praiskonskim, za izgubljenim – bit će zadovoljena tehnologijom kakvu ne mogu ni zamisliti. 

Mojih milijun pitanja koje sam imala za njega rastopilo se u moru spoznaje. Ništa što sam htjela pitati više nije bilo važno. 

Novo Doba će odgovoriti na sva moja pitanja. 

Moje strpljenje je napokon našlo svoje utočište. 

Na ceremoniju se ide četveronoške

Šalim se gorko kad kažem da moja insomnia ima insomniju. Je li to dupla negacija? Bila sam beba kad sam je upoznala i odonda živimo skupa. Ne volim je, ali je očito i (perverzno) volim. Spavanje je gubljenje vremena… a noć je prezanimljiva da bi se koristila za spavanje!

Ukratko, moja insomnia je ozbiljan entitet. 

I počela mi je ozbiljno remetiti život. 

Te noći sa subote na nedjelju, izludila me. Toliko sam bila uzbuđena oko svega što se događalo da niti sekunde nisam mogla utonuti u mrak. Poluluda, pretučena od uzaludnih pokušaja da se nakratko odmorim od ove realnosti, vrtila sam u umornom umu Basharovu rečenicu “San služi da obnovi 3D, jer 3D nije stvaran.” 

“Na ceremoniju uvijek dođeš četveronoške” tješila sam se. To je činjenica: na najbolje ceremonije u životu uvijek sam dolazila zgažena. Valjda je potrebno da Đuro otupi, jer tek tako može prihvatiti to što u ceremoniji dobije. 

Koji je tvoj najveći strah?

Jedva sam se dovukla do pozornice i po prvi put ikad našla lice u lice s Basharom. On i ja, pod reflektorom, napokon skupa! 

A ja poluluda, polumrtva. Eh. Kakvog li (tužnog) sinkroniciteta! Stoput sam zamišljala kako se nas dvoje zezamo i istražujemo filozofske dubine života i smrti. 

Moje pitanje bilo je kristalno jasno: “Koja je svrha insomnije?”. Pogledao me i ispod zatvorenih kapaka u mene je gledalo izuzetno snažno biće. Vidio me jasnije nego itko ikada. Gledao me bez emocije, bez pretpostavke, bez svojih misli. Jedna nova vrsta energije, meni potpuno strana, probila je sve moje štitove. Počeo je pričati, a ja sam osjećala kako ta vrlo snažna energija ulazi u moj solarni pleksus, kako istražuje, ispituje… “Naravno da radi energetski rad, naravno da ne odgovara iz mentala,” vrištala je u meni iskusna Sanja, “Zar si stvarno mislila da će ti odgovoriti pukim riječima!?”

Jedva sam se držala na nogama. Bashar je pričao i objašnjavao mi kao djetetu sve što sam trebala čuti. 

“Živiš li svoju strast?” strogo me pogledao i još jednom probio solarni pleksus. 

Nisam se dala! 

“Živim!” oduševljeno sam odgovorila! Živim po Formuli koju si nam dao, da, i zato sam tu! Živim nevjerojatan život, luđi stoput od bilo čega što sam mogla zamisliti! 

Htjela sam mu to sve reći, ali nisam trebala. 

Na kraju, dobila sam neopisiv poklon, kakav Bashar ne daje olako. Zapravo, nikada nisam čula da je ikome dao išta slično. Izjavio je “Dobit ćeš spiritualne pomagače na 3 dana, oni će te učiti kako da zaspiš”. Možda je samo odustao od objašnjavanja – pomislila sam tog trenutka, i sad me se želi riješiti.  

Imala sam osjećaj kao da me rastavio na toj pozornici. 

U tom trenutku nisam još znala da me i – sastavio.

Riječi su bespotrebne

Pitanja koja su se postavila nakon mojeg više nisam čula. Sve je u meni zujalo i titralo. Čitavo moje biće se treslo i željela sam plakati, plakati dugo, šćućurena u nekom ćošku. 

Bashar je završio svoj govor i vratio se Daryl. 

Prišla sam mu i snažno, baš snažno sam ga zagrlila. Izljubila. Izgrlila. Bez riječi, jer što ja njemu mogu reći da ima ikakvog smisla? Grlila sam ga i osjećala koliko je povezan s onom osebujnom energijom koja me maloprije istraživala… i ne, to nije Darylova energija.

Tog dana, sinkroniciteti su se redali jedan za drugim, moj svijet je postao crtić. Naravno da smo se taj dan, potpuno “slučajno”, zatekli na ručku u okupljalištu hipija, uz – kirtan! Je li moguće? U Sedoni, gdje nema hipija i sve je preskupo, mi sjedimo u niskim jastucima, pijemo masala čaj i pjevamo Om Namashivaya… Je, to je ta moja stvarnost koju volim! 

I ne, više mi nije čudno što se oko mene događa baš sve kako – ja želim.

Mantra za petu dimenziju

Te večeri smo se okupili na “neslužbenom post-Bashar tulumu” na Bell Rocku. Taj vorteks i to brdo smiješnog izgleda – poput zvona – mjesto je iznad kojeg je parkiran Basharov svemirski brod. Utopljeni u Basharovu energiju, željeli smo ostati zajedno. 

Osjećali smo ludu sreću, nevjerojatan polet. Osjećali smo se kao da znamo najveću tajnu svemira, i želimo je podijeliti, glasno, s cijelim svijetom!! Bili smo toliko ushićeni, htjeli smo to podijeliti sa svim bićima, vidljivim i nevidljivim, i osmjeh nije silazio s naših usana. Grlili smo poznate i nepoznate pod punim Mjesecom Bell Rocka… i slali Njemu, tamo negdje iznad nas, glasan poziv da nam se pridruži! 

“Kad Axl Rose pita: Where do we go now, Sweet Child, where do we go now? 

Mi kažemo: U petu dimenziju!!!” – započeo je Andy svoj “spiritualni stand-up” nastup (više o njemu OVDJE) i opet, po tko zna koji put tog dana, kroz tu šalu darovao meni, baš meni, ljubavnu poruku. 

U petu dimenziju ušli smo čim je sveti zvuk mantre probio prostor, i naša se tijela stopila s tijelom Bell Rocka. Mantrali smo u krugu, držeći se za ruke, i uz naše glasove jasno su se čuli glasovi drevnih jogija i tantrika, i sve zvjezdane braće koju smo osjećali oko nas. 

Mantra je rastapala materiju i naša tijela postala su jedno, jedno sa Svime Što Jest. 

Slavili smo Život sam, kroz ples, kroz pjesmu, kroz osmjeh i zagrljaj. Kao obitelj koja se napokon pronašla, svi mi, stranci sa svih strana svijeta, bili smo Jedno.

Baš kao što je Bashar i najavio. 

Energetske lopte me miluju

Te večeri legla sam u krevet i, oduševljena, osjetila svoje pomagače. Fuflaste, mekane, svjetlosne energetske lopte, njih tri oko mene, mekano su me mazile. Pokazivali su mi što znači opustiti živčani sustav. Milovali su me i radovali, jer takvo iskustvo nisam nikada imala… Cijelu noć proveli smo skupa, u nježnosti i učenju kako se umiriti i – zaspati. 

Naravno da je moj Đuro vrištao “Ali tu su samo na 3 dana! Što ćeš onda?!”

Prošlo je mjesec i po dana. Tu su još uvijek. I naučili su me kako da zaspim, stvarno jesu. 

Bashar me rastavio i sastavio. I opet, po tko zna koji put, dao mi najveću nagradu: proširio je moj um i dao mi da shvatim da je Život puno veći nego što sam mogla percipirati. 

Te noći, i Beth i ja smo primile, na djelić sekunde, sliku koju sam tražila od Bashara da nam pošalje. U djeliću sekunde prije buđenja, ugledala sam malecku, sivkastu figuru velikih očiju, bijele kose, kako me promatra. 

Koliko život može biti bajkovit? 

Vraćamo pare ako ne vidite NLO

Objasnila nam je kako ćemo prepoznati avione, helikoptere, satelite, padajuće zvijezde, a dronova ionako nema jer su u Sedoni zabranjeni. Sve ostalo je NLO. 

U mojoj stvarnosti sve je moguće

“Od 27.9.2023. promet se učetverostručio, pa ćemo u sat vremena vidjeti 20-50 komada,” ništa kod Melinde nije na otprilike, sve mora biti jasno i izmjereno, jer proučavanje NLO-a je njezina apsolutna strast. “Od 1878 tura, koliko sam ih do sada odvodila, samo 47 puta smo vidjeli brod koji je bio dovoljno blizu da smo mogli razaznati strukturu. Bilo je trokutastih, duguljastih, okruglih, ovalnih, kao bumerang…” krenula je nabrajati. “Ali večeras ćemo vidjeti vjerojatno samo svjetla,” izjavila je, pomalo razočarana.

Mi nismo bili.

Dalekozor za noćno gledanje uperili smo direktno iznad najpopularnije vojne baze, i počeli nabrajati letjelice koje se kreću brzo, pa zasvijetle, pa brzo nestanu. Najprije smo brojali, uzbuđeni, ali – bilo ih je previše! Prebrzo su se pojavljivali pa bljesnuli i nestali… Jesu, posvuda su. Lete, slijeću, uzlijeću, lete horizontalno, pa promijene smjer… 

Nakon dva dana s Basharom, nama ovo nije bilo toliko uzbudljivo koliko bi bilo da smo svjedočili ovom “neidentificiranom letećem” prometu bez najave. A opet, te večeri s Melindom na mračnom parkingu sjećat ćemo se zauvijek. 
Sve ono što je Bashar najavio tog vikenda, Melinda je već puno puta doživjela. Ima hibridnu kćer, bila je mnogo puta “oteta” i odvedena na svemirske brodove. I dok nam je to sve pričala, u detalje, ta priča više nije zvučala kao da je iz filma. Ne, to je postala naša nova stvarnost – u kojoj je sve moguće.

Bog je ogledalo

Od tog dan u mojem biću odjekuje, stalno, Basharov glas: “Bog je ogledalo”. 

Da, naša zvjezdana braća slijeću u sljedećih pet godina. Živjet ćemo bajkovitu verziju “Zvjezdanih staza” i Majka Zemlja će biti naš pravi Dom. Sva bića vidjet ćemo novim očima. Grlit ćemo svoju hibridnu djecu. Shvatit ćemo svoju povijest, dobiti sva ona znanja za kojima životima tragamo… Ljudski rod munjevito će evoluirati. Sve će se to dogoditi, da. Jako, jako skoro.

Zbog ovoga što slijedi odlučili smo se roditi baš sada, baš ovdje. Ovo je ono čemu smo došli Svjedočiti. To je to, sad i ovdje! Avantura koju živimo ulazi u svoj vrhunac. 

A opet, vrijedi li to za sve? “Bog je ogledalo” odjekuje. Nama, koji smo spremni koračati svijetom kojim  vlada harmonija i Ljubav, u kojem je strah samo pokazatelj da radimo protiv Sebe, u kojem je patnja samo alat za proširenje uma, nama će naše ogledalo pokazati upravo to. Prekrasni Plejadanci u vilenjačkim brodovima lebdit će iznad naših oceana, i mi ćemo slaviti pjevajući skupa… i naša stvarnost, naše ogledalo, bit će uzbudljiva, ogromna, zabavna i razigrana.  

No, hoće li svi ljudi to htjeti? Ili će neki nastaviti voljeti patnju, toliko da neće ni uočiti da se neki drugi izvanredno zabavljaju?  

Na nama je da odlučimo što stvarno želimo, i za što smo spremni. Želimo li živjeti Ljubav ili strah? Svatko od nas, kad stane pred svoje ogledalo, zna odgovor na to pitanje, jer taj odgovor daje stalno, svakog trenutka svakog dana. Ljubav ili strah? 

Što tebi pokazuje tvoje Ogledalo? 

Ja sam ona koja donosi harmoniju svijetu

Sinkronicitetno, zadnjih nekoliko mjeseci radim ritual u kojem glasno ponavljam “Ja sam ona koja donosi harmoniju svijetu”. Te riječi uvijek zvone dugo, dugo u mojem biću. Hej! Pa da, Ja sam ta koja donosi harmoniju svijetu! Ja nisam ona koja čeka da netko drugi donese harmoniju. Kako netko drugi može donijeti harmoniju u moje ogledalo? Ja sam ona koje je donosi. Svijetu. Ja. 

Jer Bog je – moje ogledalo. I što želim da svijet bude, moram naprije biti ja. 

Ja odlučujem: uživati, stvarno uživati u životu. Biti prisutna u svakom trenu, u svakom dahu.

Ja odlučujem: slijediti svoju Strast, bez očekivanja rezultata, pozitivno tumačeći sve što se desi putem. 

Ja odlučujem: širiti ljubav.

Ja odlučujem: prigrliti sve svoje demone i strahove, i objasniti im da su i oni ljubav. 

Ja odlučujem: priuštiti sebi i svima oko sebe avanturu za pamćenje!

Uživajmo, dragi suputnici! Sve za čime čeznemo je pred nama! Novo Doba se već događa. Nismo tu slučajno, već sinkronicitetno! Nismo sami. Nismo bezvrijedni. 

Mi smo Oni Koji Donosimo Harmoniju Svijetu.