In Tarot Veritas

Sve, uvijek, dođe u pravo vrijeme – iako mi to znamo tek gledajući u vlastitu prošlost. Pogotovo u trenucima kad nam se čini kako polako ali sigurno klizimo prema provaliji svog života, ako čujemo Poziv i dozvolimo mu se predati – dogodi se Čudo!  

Tako je i meni, u trenutku potpune pomrčine života, stigao poziv, ponuđena mi je ruka spasenja… i to, naravno, u potpuno drugačijem ruhu nego što sam mogla zamisliti.  

Ne, ništa se u životu ne događa slučajno – pa je i mene ta situacija, ma koliko očajno izgledala, dovela upravo do spoznaje o mojim darovima, o mojoj Dharmi koju sada radosno dijelim sa stotinama znatiželjnih, entuzijastičnih i Veselih Magova diljem Balkana (i svijeta)!  

Poziv pravog Maga

Godina je 2001. Nisam dobro. Obučena u jeftinu, ofucanu svjetlosmeđu suknju (i ptice na grani znaju da to nimalo nije moj stil!), osjećam se nedostatno, ojadno. Smrdim na oskudicu. Iako radim posao koji izvana izgleda super, jer urednica sam filmskog časopisa, iznutra je – sramotno ojadan. Službeno lažem da idem na festivale u Veneciju i Cannes dok čamim za trulim monitorom u prljavom podrumu i slušam kukanje bijednika, još jadnijeg od mene, koji se pravi da je šef.  

Moja ljubavna veza strmoglavljuje se nizbrdo, a za nju se držim kao za zadnju slamku spasa. Ako taj oslonac nestane – gotovo je. Osjećam kako pod ispod mene klizi…  

Nedavno sam upoznala predivnog, veselog i jako čudnog kolegu, urednika jednog važnog časopisa. On je odmah znao (ja sam tek kasnije naučila osjećati te suptilne stvari) da smo neobjašnjivo povezani, iako nikada to nije imao potrebu izreći.  

Nanjušio je da sam na rubu bezdana, Mag kakav jest, iz obitelji balkanskih magova – i ponudio da mi čita Tarot!  

Vrijeme je stalo.  

Taj poziv čekala sam oduvijek.  

Ne diraj Palantir!  

Petak, šaren jesenski dan. Upadam u njegov ćumez od stana i dok on kuha čaj – ja, po običaju, surfam po polici s knjigama. Prst mi sam krene na malu crnu baršunastu krpicu, podižem je i ispod nje se ukaže – kristalna kugla.  

Taj čas je doletio iz kuhinje, iako nije bilo šanse da je mogao vidjeti što sam napravila! Osjetio je. Mahnito je pokrio kuglu crnom krpicom. Imala sam osjećaj da ga je oblio znoj. “Jučer smo radili ritual i mislim da nismo dobro pospremili,” kratko je prokomentirao. 

Moja – uvijek golema, a sada kompletno prožimuća – znatiželja je obuzela svaku moju stanicu.  

“Što ste radili?” raširila sam oči. 

“Ma prizvali smo spirita kojeg nismo smjeli…” nije htio ići u detalje, iako mu nisam dala mira. “Nakon rituala otišli smo na piće, i osjećao sam da je spirit i dalje s nama. Ponašanje ljudi u birtiji se promijenilo čim smo ušli, neko crnilo je obuzelo ljude…”  

Nisam shvatila. Danas bih.  

Svijet u fraktalima   

Otvorio je karte. Taj trenutak zauvijek će ostati urezan u moje sjećanje. Nemam pojma što je govorio… iako mi je taj čas to trebalo biti najvažnije na svijetu! Sjećam se goruće kule. “Nisi dobro”, rekao je. Pitao me razna pitanja, a ja nisam mogla prozboriti ni riječ… Te boje, te slike i taj novi, do tada nepoznat svijet fraktala i boja koji se iznenada otvorio preda mnom, usrkao je svu moju pažnju.  

Očarana, zabezeknuta, zamrznuta, jedva sam prozborila “Kakve su ovo karte?”.  

“Thoth Tarot, Crowleyev.” začudio se što sam pitala. Polica je bila krcata Crowleyevim knjigama.  

Svaka je riječ bila suvišna. Tko zna što je pomislio kad sam istrčala iz njegovog stana.  

Svemir u mojoj sobi 

Dan kasnije, subota rano jutro, 6 sati. Ni za koga ne ustajem tako rano! No te subote već sam trčala prema centru grada, prema dućanu s – Tarot kartama. Nisam mogla dočekati da ih zgrabim, da budu moje… Kao Golum, siktala sam na putu prema kući, “my precious”. Nisam imala pojma što ću s njima.  

Otvorila sam karte i one su mi ponovno pokazale taj čudni prostor, neopisivo uzbudljiv. Prostor unutar prostora, svemir unutar moje male sobe. Potentan. Povezan. Jasan. Fraktalan, očigledan. Kao da se prostorija oko mene pretvorila u balon pun informacija, pun bljeskova, pun slika, riječi, formula, geometrije… Sve je tu, u ovoj maloj sobi, sve informacije, sve poveznice, cijeli svemir.  

“Kako da ovo tumačim?” pitala sam se. I krenula po knjigama o Tarotu – prva, druga, treća… sve bez veze! Tek kad sam našla uputu “Karte nemaju značenje. Ti im daješ značenje.” shvatila sam: promatrat ću svaku kartu po par minuta, da vidimo što ona meni znači…  

Kako ja to znam?

Lančana reakcija  

Od tada su prošle 22 godine. Moj odnos s kartama je i dalje isti, vječan. Senzacije su snažnije, svijet nevidljivoga sve golemiji i jasniji. I dan danas me kompletno preuzme čarobno polje koje se pokaže kad otvorim Tarot karte. Izuzetno rijetko to radim, jer svaki put kad otvorim karte – dogodi se lančana reakcija, kao da same karte žele još!  

“Želimo živjeti!” viču, a ja se osjećam kao lutkar koji ne može odoljeti pozivu na igru… I budući da je ovo doista magijski proces, istog dana (!) se počnu javljati ljudi sa svih strana svijeta, kao da su osjetili da su vrata otvorena, i traže savjete…  

I tada se nađem zatrpana višesatnim čitanjima, bez trunke vremena za išta drugo, kompletno preuzeta, obuzeta.  

Vjerojatno bih mogla do kraja svojeg vremena samo čitati taj neopisiv svijet koji se otvori preda mnom, taj svijet koji me toliko očara da imam osjećaj da ne mogu van… Ali onda, nakon par čitanja, zapitam se – je li ovo sve što želim od života? I počnem odbijati nove pozive, i zatvorim karte u kutiju… do sljedećeg puta. Volim vas. Hvala vam.  

Nakon ovoliko vremena i igre, već jako dobro poznajem “glas Tarota” (ima i ime, jer to je suvereno biće) i još mu bespogovornije vjerujem. Bez imalo, ali imalo sumnje, izgovaram rečenice koje nisu moje, i koje Sanja nikad ne bi izgovorila. Bez pitanja, bez dileme, bez otpora. Pustim da sila preuzme moje tijelo i samo slušam, dok iznutra osjećam kako me ovaj proces spaja s Kreacijom samom i kako – iako za sebe ne dobivam savjete – hrani sva moja tijela… Jer koliko je dobra učinio za moje najbliže, toliko je nevjerojatnog Povjerenja u Kreaciju donio meni!  

Vrata su uvijek otvorena!  

Moj prijatelj urednik je i dalje moj prijatelj, i moj najveći Učitelj. Nakon tog Tarota, uveo me u svijet magije onako kako samo on zna: nježno, bez nagovaranja, bez navlačenja, bez tereta. Ja znam i on zna da kad god se mi zagrlimo, Svemir se ujedini. Jer on je jedan od moje najdraže karmičke braće, onaj koji mi je otvorio Vrata. I ne postoje riječi koje bi ikada mogle opisati dubinu zahvalnosti za taj čin!  

Ako i vi oduvijek znate da ta Vrata postoje, da je Magija stvarna, ali možda vaš um govori da je to suludo – Vrata su uvijek tu. Na vama je da ih otvorite! Ako želite pomoć, trebate savjet i želite kolektiv koji je već prošao kroz Vrata, poziv da se pridružite našoj Veseloj Magijskoj Zajednici je tu:

P.S. Prije par godina odlučila sam poslušati svoj unutarnji glas i održati tečaj Tarota. Zamislila sam: sjest ću ispred par ljudi, jednako uvrnutih kao i ja, i pojasniti kako se ulazi u ovaj čaroban svijet… trajat će sastanak ili dva, “nemam što puno pričati o tome”.  

Taj tečaj Tarota je trajao 8 tjedana i bio održan pred 400-tinjak slušatelja, jednako opijenih svojom znatiželjom i ovim nevjerojatnim, vječnim Znanjem… O kakve li lude Igre!  

Svih 8 epizoda dostupno je u Veseloj Magijskoj Zajednici – i čeka sve znatiželjnike!  

Jer Magija je tu, stalno, svugdje oko nas, i u nama.